ljubav je pobjeda snova nad stvarnoscu...

evo tu je i nastavak..ne svida mi se..nisam znala sto da pisem a ni kako..pa je ispalo blesavo..i ljudi oprostite sto ne komentiram ni ne pisem..ali imam puno virusa na kompu i ne smim ici na net..tako da nista nisam mogla raditi..a i nije da se puno toga i dogodilo..ma evo vam prica..pa ako vam se svidi svidi..cujemo se uskoro..

Uskoro je stigla u neki novi grad..u neko drugo vrijeme..u ovom gradu sve je bilo veće.. sve je bilo drukčije..i morala je priznati to je obožavala..to je bio grad u kojem si se mogao sakriti..u kojem ne bi svi saznali za sve što radiš...U tom gradu mala se brzo snašla..jer je imala ono najvažnije..a to je volja za životom..želja za preživljavanjem..jer ona se morala boriti za dvoje..Našla si je posao i stan..u jednom ljepom kvartu..u onom o kojem su uvik sanjali..nije prošlo puno vrimena i našla si je i prijatelje..bili su stvarno dobri prijatelji ali nikad nije smogla snage da ima ispriča sve o svojo prošlosti a i o tome tko je otac onog malog nogometaša koji je trebao na svjetlo dana izaći za dva mjeseca. jedvo je čekala da ga vidi..njegove okice..za koje se nadala da će biti iste tatine..njegov smješak..On joj je od odlaska iz grada, onog grada u kojem je ostavila njega, značio sve. To malo cudovište je bio jedini razlog zbog kojeg se ujutro dizala prvih nekoliko mjeseci..Tako je vrime prolazilo..a dani poroda su se bližili..dok se trbuh još nije vidio imala je puno obožavatelja..i prijatelja..a sada kada joj je pomoć najviše tribala odjednom su svi nestali..Ostao joj je još samo jedan prijatelj..jedini pravi..On joj je donosio sladolede i čokolade iz obližnih dućana..uvijek je nalazio prave riječi da je razvedri..čak joj je uvik koplimente davao mada je izgledala kao jako veliki balon..kada bi mu to spomenila..on bi samo rekao da može izgledati bilo kako ali da joj iz očiju izbija sva ljepota svijeta..i ona ga je zavoljela..mada to nije mogla..nije htjela sebi priznati..mislila je da to znači da bi izdala ong kojeg je ostavila iza sebe..i nije znala što da radi. Njih dvojica su bila tako različita,a ipak tako slična..Obadvojica su mogla natjerati njeno srce da skače od sreće..Nije znala što da radi..ali kao da je ikad znala..odlučila je sve prepustiti sudbini..i tako napokone je došao i taj dugočekani 9 mjesec..i došlo je vrime..A on,on je cjelo vriem bio tu uz nju...mada je često mislila kako će se onesvistiti..ali nije..Bio je tu..cejlo vrime..i onda kada joj je sestra u ruke stvila malu crvenu mrvicu..i rekla da je to njena beba..odveli su ih u sobu..i dok je ona s ljubavlju gledala maloga. gledajući je li sve u redu on je izvadio prsten i pitao je ono čarobno pitanje..ono pitanje o kojem svaka cura sanjari..rekao joj je najromantičnije i najnježnije rječi koje je ikad čula a onda ju je ostavio..dao joj je vrimena da odluči..i dugo je razmišljala i onda je pogledala maloga u oči,u tatine oči, i rekla- mali što kažeš?stvarno ne znam što da radim..ali mislim da ako ne pokušamo nikad nećemo saznati..izgleda da ovaj put zajedno krećemo u novu bitku protiv života..

                      

Stajala je na raskrižju..na raskrižju njenog života.. Na raskrižju dvaju putova,jedan koji ju je vodio nazad u grad iz kojeg je upravo pobjegla,put koji ju je vraćao nazad u prošlost..a drugi..onaj koji ju je vodio naprijed u neki novi grad...put koji ju je vodio u budućnost.. Sada je stajala na tome raskrižju ne znajući kojim putem da krene..Koliko god htjela otici iz toga grada..iz rodnog grada..ipak joj je bilo užasno teško..ipak je u tom gradu imala sve.. a u njemu je i ostavila sve..Tus u bile njene prve ljubavi..prvi poljupci..prva prijateljstva..prvo sve..zbog toga joj je bilo tako teško samo okrenuti leđa gradu.. jer u njemu je ostao i on..njena prva prava ljubav..njih dvoje su zajedno trebali krenuti tim putem ali ga je ona glupa nesreća spriječila u tome..a sada..sada će ona morati sama izabrati put kojim da krene.. Zbog njega,zbog svih tih uspomena koje je ostavljala iza sebe srce ju je toliko boljelo kada je okretala leđa tom gradu...Ali znala je da mora ići..U ovom gradu samo su joj uspomene ostale..Mora ići dalje..jer htjela to ona ili ne život ide dalje.Neće samo stati..koliko god ona to molila..jer sada više iej važna samo onasada ima jedno malo cudovište koje će za nekoliko mjeseci preuzeti njen život zauvijek..i zbog njega je ako zbog ničega trebala nastaviti dalje..boriti se iako joj je sad jedina želja da legne pokraj NJEGA u onaj crni sanduk i zaspe zauvijek u njegovom naručju..ali ne..mora okrenuti leđa svemu tome..i kreniti dalje koliko ju je god bilo strah..nepoznatog grada...nepoznatih ljudi..mora ici dalje..i tako krenula je dalje...onim novim putem...u novu bitku protiv života..

evo vec dugo ramisljam da li da objavim neke svoje priče..i nisma tila..bojala sam se da me ne bi ismijali i sto ja znam..ali evo smogla sam hrabrosti ,valjda..jos nisam sigurna..a uglavnom nasla sam ove pricice koje sam napisala prije 100god ali nikada nisam smogla hrabrosti da nekome dam da ih procita..tako da ljudi moji danas vam aotvaram svoje srce..a ako vam se svidi mozda dobijete i nastavak ;)) Stajala je uz veliki crni ljes opraštajući se od svoga voljenoga. Oko nje je stajalo toliko ljudi,a ipak nikad se nije osjećala usamljenijom.Nije znala što će sada..Jedino je bila svjesna da on vise neće biti s njom. jer život tužne priče piše i svakog različita subina čeka,zbog njegove njega nema više..dok ona nastavlja dalje..sama i u strahu..Danas odlazi daleko da zaboravi sve sto prije..jer samo je zbog njega ostajala u ovom gradu.. U gradu u kojem više nije imala nikoga..U gradu u kojem više nije znala što da radi.Više ništa ne zna..ne zna što da radi..kako da se snađe bez njega..jer je on uvik bio tu.. on joj je pomagao u svemu što je tribalo..sve zapreke u životu zajedno su savladavali..on je bio njena zvijezda vodilja..njen anđeo čuvar..on je bio sve ono što je trebala..Zbog njega nikad nije bila sama,uvik je bio tu za nju..a sada..nema ga više i morat će se sama snaći.. Ovaj put u bitku protiv života morat će krenuti sama..bez ičije pomoći svojim putem.. bojala se,ali znala je da će on biti uvik sa njom..u njenom srcu..u očima njihove bebe.. u njenom smješku..sagnula se još jednom nad tjelo,poljubila ga jedan posljednji put..i tiho mu rekla..mali moj,samo sam tebe voljela i htjela...sa suzama u očima krenula je dalje.. ni sama ne zna gdje..a ni kako.. polako je nestajala u daljini..pogledom ju je ispraćala njegova majka..koja je sarkastično svojoj prijateljici prišapnula-mogla je ostati još kraće ostati..

proljece je.....a..a u meni nemir..ovih dana sam malo poludila gledajuci po gradu sve one zaljubljene parove..a ja jadna sama...bez ikog...

joj to sam oduvik tila...i ovih dana samo sama sebe zalim zbog toga..i cmizdrim i sve..i onda se ocu zadaviti..pa kad malo razmislim shvatim da sam zapravo ja kriva..jer ja sam otirala sve koji su mi se pokusali pribliziti...nije da ih je bilo nesto previse..ali dovoljno...jer jednostavno nisam mogla..nisam tila,ma sto ja znam..priko zime nisam tila..zbog skole i svega..jednostavno mi je bilo previse...a tada sam imala prilike..a odbacivala sam prilike i zbog toga ali iz zbog toga sto sam se bojala..da me neko ne povridi,da ne ostanem sama..izgubljena..i tako sve sam otirala..i tako sam ostal bez mojeg macora..sotone...a i ajmo uracunati i stakora...ah bar jedna dobra stvar..ubila bi se da sam zavrsila s njime..on je malo puno blesav...a macor iliti brane..s njime sam tila probat nesto ali ipak svaki put kad bi se on priblizio previse ja bi pobigla...zato je cilo vrime trca za mnom...heheh..a joj a moja sotona..on mi je bio najdrazi...mozda zato sto nikad nije bio moj..on je uvik bio nesto posebno..on mi najvise nedostaje..jedino sam njemu dala adresu bloga...njemu sam pricala o svemu..cak je bio propustija utakmicu zbog mene(a ako to nije slatko ne znam sto je jer je on neki nogometas)..ma joj obozavala sam ga..ali priznajem da sam platila za to...mali jos imam one modrice..sitila sam ga se danas..citala sam stare postove i negdi sam pisala o njemu..tako da sam se sitila...a vise se ne cujemo..ne znam zasto...jednostavno smo prestali pricati...nasao si je curu..vise mu ne tribam..ne znam ocemo se vidit ikad vise..stvarno bi tila..nedostajes mi mali.....idem sad..ovo cu malo dotjerati sutra jer ce me sad carnet iskljucit

Sjedim na obali mora...pogleda usmjerenog u daljinu,ocekujuci nekog,nesto sto ce me spasiti od ovog zivota,od ove monotonije u koju sam upala...odjednom pokraj mene se stvori neko svjetlo...tako bljesti,a ja ne mogu pomakniti pogled s njega,stojim ukopana na mjestu kao da me netko sprijecava da odem...nije me strah,u srcu osjecam da ce sve biti u redu..tad svjetlo prerasta u osobu,tako poznatu....tako je lijepa,razmisljam tko je...shvatim..to je princeza koja je nasla svog princa...to je moj andeo...ostala je ista kakve je se sjecam....zadnji put sam je vidjela,sanjala prije 6godina dok sam jos vjerovala u princa,u andjele.u to da postoji netko ko me pazi...taj netko bila je ona...moj andjeo...brinula se za mene dok princa nije bilo....jednog dana i ona je prestala dolaziti,ali ponovo je tu..jos sam ljuta,ostavila me je kad sam je tribala najvise...pruza mi ruku....primam je i u tom trenu se pretvaram u desetogodisnju inacicu mene..u onu koja jos vjeruje...u onu sanjalicu koja nije znala da postoji zlo u ovom svijetu....andjeo me vodi ne znam gdje....izgleda poput labirinta..ja sam izgubljena...u meni se ponovo budi nevjerna 16-godisnjkinja...sumnjam...ali andjeo shvaca..smiriva me govori da ce sve biti u redu jer ona je s mnome...povlacim se....odustajem od borbe...krecem dalje u daljini vidim neku priliku..trci preme nama..srce mi brze zakuca..prepoznajem ga....i njega sam upoznala u snovime to je on,moj princ.....okrecem se prema andjelu...zbunjeno ga pogledam s ocim u kojima gori pitanje: 'je li to zbilja on?kako me je nasao?'andjeo nista ne odgovara,samo se nasmije..pocinje bljediti..odjednom nestaje..u zraku su ostale samo rjeci...mala,drzi se....kako mrzim te rjeci...koliko su mi puta bile ponovljene...16-godisnjakinj je ponovo razocarana,ponovo me je napustila...ljuti se i sama na sebe sto je dopustila da vjeruje...tada ona prilika dolazi do mene...postaje tako jasan.....sad se sjecam svega..ne govori nista....vidim mu u ocima...samo jedna rjec mu izlazi iz usta....rjec:napokon....zabrinuto mu govorim da smo izgubljeni..odgovara mi da sad kad smo zajedno nista ne moze poci po zlu.......da bar........ali ipak,odmah mi je lakse,imam nekog na koga se mogu osloniti...uzima me za ruku i dalje krecemo zajedno....odjednom na putu ispred nas stvori se toliko zapreka...zajedno smo ih uspili svladati.......ali tad smo dosli do neke pukotine,krenio je prvi da provjeri je li sigurno...ali pukotina se zatvara...prekriva je ruzin grm....sjetim se LJUBAV JE VJENAC TRNJA POMJESAN S RUZAMA....smijem se ironiji..pokusavam preci na drugu stranu..ne mogu...previse trnja..sva sam izranjavana...boli me,ali ne odustajem..tek sam ga nasla..ne mogu ga izgubiti...krecem uzduz zida...pretrazujem..nalazim jos jedan prolaz..napokon...prolazim kroz prolaz..trazim ga...nema ga...ostali su samop tragovi stopala..trceci krecem za njima.. nalazim ga..osjecam da nesto nije u redu...pogleda prema meni,oci su mu tako tuzne....nasmije se,osjecam da pati...oci mu sve govore....govori mi: 'evo mala i ja te ostavljam..ali vrati cu se..nemoj plakati...bit ce sve u redu..mi pripadamo jedno drugome.. poslao mi je poljubac rukom,i kao andjeo i on je bljedi...trcim prema njemu pokusavam ga zadrzati...ali hvatam samo zrak...nestao je...osjecam takvu prazninu...srce mi puca... osjecam se kao da cu umrjeti...kao da krvarim iznutra..kao da sam pukla od bola..tad sam se probudila..dok su suze tekle niz moje lice.....
Jucer sam se probudila oko 4 ujutro...lice mi je bilo mokro od suza...uzela sam papir i olovku...ovo je izaslo iz mene......

evo pisem post po koji 100x..pocela sam ga prvo pisati u wordu,e onda sam ga tila objaviti,ali mi se onda vise nije svidio,pa sam koja tri puta isla objaviti svoje price,tj dio jedne..jer jos nije gotova ali sam odustala i od toga nemam ja petlje da objavim to..sto ako se nikome ne svidi..ajme danas je u skoli bio tako blesav dan..tj opcenito...prvo sam ujutro posto sam bila mrtva umorna obukla sekine hlace koje su mi bile siroke tako da sam citavi dan hodala vukuci hlace za sobom..joj bas sam si blesavo izgledala..naravno ovi iz mog razreda su pomislili da je to nova moda..yeah wright..a u skoli je bilo tako dosadno..i vecinu vrimena smo prepricavali sto smo radili jucer na vjeronauku..jer posto sam ja u najludjoj grupi uvik ima materijala za pricanje..tako smo jucer na vjernonauku poceli pricati o papi(ocitoooo)) i o trenutcima njegova zivota koji su nas se najvise dojmili,a sat smo zavrsili razgovorom o kondomima..jer je papa bio protiv njih,a mi to bas i nismo kuzili,jer ljudi oni sprjecavaju nezeljenu trudnocu i bolesti i ta cuda..i onda nam je ona pocela objasnjavati o tome kako ZENA I MUZ ne smiju upotrebljavati.........pa ko govori o zeni i muzu..mi govorimo o nama,onim nevjencanima..ali ti njoj to dokazi..isla nam je objasniti kao se time sprijecava bozja volja..a molim te kako on odlucuje ko ce imati bebu..ide na en ten tini..ili igra rulet...kako??tako da smo je izivcirali skroz naskroz(what else is new)pa nas je pustila doma samo po ure kasnije..ma ta zenska je meni tako ok,ali nekad ima tako cudne stavove,,nekad mi se cini da to i nisu njeni stavovi nego da ima neki feeling da mora tako govorit,a na tzk nismo mogli pustati muziku..pa smo morali trcati (as if) ja sam rekla da ne mogu..da me boli..pa i je..nista nisam jela citavi dan..doma sam isla pjeske..covice kako sam se umorila..a kako je bilo vruce..ja sam kosulju smotala u cvor i skroz je dignila,hlace su mi tako pale a nisam ih imala volju dizati..jos sam i rukave podigle..i tako sam naisla na susjeda(a on pljunuti justin timberlake-valjda se tako pise) pa sam ja strucno isla spustati kosulju pa dizati hlace,a ja ovako spretna pa sam se zamalo ubila..tako sam se zaaaaaacrvenila i spustila glavu i projurila pored njega..uh da i podragala sam ovog jednog psa koji je uvik lajao na mene i sad me voli(bar netko)..joj bas sam happy..joj necete virovati..ja sam ova dva dana zivila u nadi da skole nece biti u petak..kad ona danas dolazi dezurna i sva happy kaze--- da imamo nastavu i u subotu....ajme boze..ja to necu izdrzati..neka me neko upuca..i sad sam gladna i idem si spremati ustipke ili palacinke..ljudi pusa...uzivajte..i tako...

evo seka je otisla pa mogu na net i po prvi put nemam sto napisati...ne znam sto se to dogada sa mnom,osjecam se tako praznom..vec neko vrime osjecam se tako malom,tako nemocnom..ne znam sto cu sa sobom..samo me uhvati taj osjecaj samoce,pa padnem u depresiju i ne znam sto da radim,osjecam se tako izgubljeno..tako zaboravljeno...kao da ovo nije moj zivot,kao da ja sve ovo gledam iz prikrajka,dok netko drugi vodi moj zivot...i ne mogu se trgnuti..dok sam sama ne mogu,ne mogu skupiti snage..a vise nemam ni volje,jednostavno odustajem...a ne zelim,zelim svoj zivot nazad..joj mrzim kad dodem u ovo raspolozenje...tada me preplave svi ovi osjecaji,a njih me tako strah..a oni mi uvik dodu kada se osjetim sama..kad pomislimm da nikoga nije briga za mene...znate to vam je moj najveci strah...samoca...strah da me ne zaborave...joj ali bar sam uspila shvatiti koji je moj strah...